koja slucajnost, ja bas jucer pitam zmaja sta je sa tobom pa ne pises vise nadam se da si se dobro provela na godisnjem i da si donijela puno pjesama , prica i slika za sobom: )
Jako je tesko da pronadjem tebe..ali tako je i u zivotu..nema vise laganih stvari i nema vise papocnu vezu da nas veze sa nasim maticnim i bioloskim roditeljom...ali ipak moramo da primimo redovnu dozu ishrane i apsorbirati onu srcevinu nasuprot lijepog samo na izgledu..ti i dalje drzis visoki nivo i spoljasnost i unutrasnjost primAm i dalje vitalne elemente...drzi se
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti. Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zazmurim. Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam... Napisi mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti. Voleo sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem. I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim leđima, kao tajnu mapu, pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam... I tako, eto ti pesma, ludo jedna...
Rekli su mi da je došla iz provincije, strpavši u kofer snove i ambicije. Drug je studirao sa njom, pa smo se najzad sreli ona i ja. Shvatih, Bože, ovo je sazvežđe za nju provincija.
Srce stade kao dete da se otima, tražili smo se po prethodnim životima. Ostavih iza sebe sve, zablude, promašaje koji tište, prosto, lako, k'o neko beznačajno pristanište.
O, da mi je da se još jednom zaljubim, opet bih uzeo kostim večnog dečaka. I opet bih smislio kako da prodangubim dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka.
Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih. Usamljeni galeb iznad mora osrednjih. Reči bi sve pokvarile, samo se ćutke pokraj mene stisla. Sami, svoji, izbeglice iz besmisla.
O, da mi je da se još jednom zaljubim. Opet bih gledao niz kej kao niz prugu. I opet bih znao da se u oblak zadubim i čekao bih samo nju, nijednu drugu.
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti. Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zazmurim. Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam... Napisi mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti. Voleo sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem. I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim leđima, kao tajnu mapu, pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam... I tako, eto ti pesma, ludo jedna...
13 Kommentare:
Nedostizno je nebo sa coveka.
bogami jest :)
Cao Amazonka!
Dosla sam sa godisnjeg,pa navratih da te pozdravim.Nadam se da si dobro,a vidim tvoja banda je u svom elementu....
:) :)
zdravo afrodita :)
koja slucajnost, ja bas jucer pitam zmaja sta je sa tobom pa ne pises vise
nadam se da si se dobro provela na godisnjem i da si donijela puno pjesama , prica i slika za sobom: )
Jako je tesko da pronadjem tebe..ali tako je i u zivotu..nema vise laganih stvari i nema vise papocnu vezu da nas veze sa nasim maticnim i bioloskim roditeljom...ali ipak moramo da primimo redovnu dozu ishrane i apsorbirati onu srcevinu nasuprot lijepog samo na izgledu..ti i dalje drzis visoki nivo i spoljasnost i unutrasnjost primAm i dalje vitalne elemente...drzi se
Kako ide draga J
dobro LERMONTOV, cu da se drzim :)
a vidis kako ti mene nadjes :P
mario , dobro je kako si mi ti ? :)
Pamtim i bolje dane...ali nejse...
a dobro , takav je zivot
ali doci ce opet oni dobri:)
samo malo strpljenja i pozitivnih misi:)
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zazmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napisi mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti. Voleo sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim leđima, kao tajnu mapu, pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna...
divno mario
balasevic velis ;) a nije ni cudno onda sto je tako dobro
hvala ti , bas mi se svidja :)
Rekli su mi da je došla iz provincije,
strpavši u kofer snove i ambicije.
Drug je studirao sa njom,
pa smo se najzad sreli ona i ja.
Shvatih, Bože, ovo je sazvežđe za nju provincija.
Srce stade kao dete da se otima,
tražili smo se po prethodnim životima.
Ostavih iza sebe sve,
zablude, promašaje koji tište,
prosto, lako, k'o neko beznačajno pristanište.
O, da mi je da se još jednom zaljubim,
opet bih uzeo kostim večnog dečaka.
I opet bih smislio kako da prodangubim
dok ona ne sleti niz hodnik studenjaka.
Gorda naspram podsmeha i spletki poslednjih.
Usamljeni galeb iznad mora osrednjih.
Reči bi sve pokvarile,
samo se ćutke pokraj mene stisla.
Sami, svoji, izbeglice iz besmisla.
O, da mi je da se još jednom zaljubim.
Opet bih gledao niz kej kao niz prugu.
I opet bih znao da se u oblak zadubim
i čekao bih samo nju, nijednu drugu.
Napiši mi pesmu, mazila se. Nisam znao da li ću umeti.
Reči jesu moje igračke, cakle mi se u glavi kao oni šareni staklići kaleidoskopa i svaki put mi je druga slika u očima kad zazmurim.
Ali, postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari neprevodive u reči, ne znam...
Napisi mi pesmu, molila je, i nisam znao da li ću umeti. Voleo sam je tako lako, i tako sam teško to znao da pokažem.
I onda, odjednom, na rasporedu mladeža na njenim leđima, kao tajnu mapu, pokazala mi je u koje zvezde treba da se zagledam...
I tako, eto ti pesma, ludo jedna...
Kommentar veröffentlichen