Veliki Bijeli Poglavica iz Washingtona nam šalje vijest da želi kupiti našu zemlju. Veliki Bijeli Poglavica nam takodjer šalje svoje riječi prijateljstva i dobre volje. To je jako ljubazno od njega, jer njemu naše prijateljstvo nije potrebno. Razmislit ćemo o njegovoj ponudi, jer znamo da ako ne prodamo, možda će bijeli čovjek doći sa puškama i uzeti nam našu zemlju. Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete od nas kupiti? Mi ćemo donijeti svoju odluku. Što Poglavica Seattle kaže, u to se Veliki Poglavica u Washingtonu može pouzdati. Tako sigurno kao što se naša bijela braća uzdaju u povratak godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde, one nikada ne zalaze. Svaki dio ove zemlje je mom narodu svet. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješćana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka. Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada krenu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Dali je to moguće? Bog voli vaš narod i napustio je svoju crvenu djecu. On šalje velike mašine koje pomažu bijelom čovijeku pri radu i izgradnji velikih sela. On osnažuje vaš narod iz dana u dan. Uskoro ćete preplaviti zemlju kao rijeka koja strmoglavo juri u ponor, nakon iznenadne kiše. Moj narod je kao presahnula rijeka, kojoj nema povratka. Mi smo različite rase.
Naša djeca se ne igraju zajedno. Naši starci ne pričaju iste priče. Bog je vama naklonjen, a mi smo siročad. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ova zemlja je nama sveta. Ove šume su naša radost. Ne znam, vaš način je drugačij od našeg. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca, moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti vašu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu. Crveni čovjek se oduvijek povlačio pred prodiranjem bijelog čovjeka, kao jutarnja maglica u brdima pred izlaskom jutarnjeg sunca. Ali pepeo naših očeva nam je svet. Njihovi grobovi su posvećena zemlja, kao što su i ova brda, planine, ovaj dio zemlje je nama svet. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci- zemlji i prema bratu - nebu kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ovaca ili sjajan nakit. Njegova nezasitnost će zemlju prožderati i ostaviti iza sebe ništa doli pustoš samu. Ne znam. Naš način je drugačiji od vašeg. Izgled vaših gradova bode oči crvenog čovjeka. A možda je to zato jer je crveni čovjek divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to zato jer sam divljak i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za naše uši. I što vrijedi život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra koji se poigrava površinom močvare kao i sam miris vjetra očišćen popodnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa cjelokupnim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I vjetar mora udahnuti svoj životni duh našoj djeci. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar koji je zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo prihvatiti vašu ponudu, postavit ću jedan uvjet. Bijeli čovjek se mora odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako željezni konj može biti važniji nego bizon kojeg mi ubijamo samo za preživljavanje? Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje nestanu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se desilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku.
Sve stvari su povezane. Što zadesi Majku Zemlju, uskoro će zadesiti njene sinove. Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo naših djedova. Da bi oni poštovali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja ispunjena dušama naših predaka. Učite vašu djecu kao što mi učimo svoju: Da je zemlja naša Majka. Što god snađe nju snaći će i sinove Zemlje. Kada čovjek pljuje na zemlju, pljuje na samoga sebe. Jer mi znamo: Zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari su povezane kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Što god zadesi zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo jedna nit istoga. Što god činili tkanju činite sami sebi. Ne, dan i noć ne mogu živjeti zajedno. Naši mrtvi dalje žive u slatkim rijekama zemlje, vraćajući se ponovno sa tihim povratkom proljeća. I njihova je duša ta koja u vjetru uzbrkuje površinu jezera. Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali moj narod se pita, što želi bijeli čovjek? Kako se može kupiti nebo ili toplina zemlje, ili brzinu antilope? Kako vam mi možemo prodati te stvari a vi ih kupiti? Zar možete činiti što vas je volja sa zemljom samo zato što je crveni čovijek potpisao komad papira i predao bijelom čovjeku? Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bljeskanje vode, kako vi onda možete to kupiti od nas? Dali ćete moći ponovno kupiti bizona, nakon što je i posljednji ubijen? Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu zemlju.
Mi znamo da ako vam ne prodamo našu zemlju da će bijeli čovjek vjerovatno doći i uzeti nam našu zemlju. Ali mi smo divljaci. Bijeli čovijek, privremeno u posjedu moći, vjeruje da je on već Bog- kojemu zemlja pripada. Kako može čovjek posjedovati svoju Majku? Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu zemlju. Dan i noć ne mogu zajedno živjeti- razmotrit ćemo vašu ponudu da se preselimo u rezervat. Živjet ćemo postrance, u miru. Nije važno gdje ćemo provesti svoje zadnje dane. Naša djeca vidjela su svoje očeve pobjeđene i ponižene. Naši ratnici bijahu posramljeni. Nakon poraza, svoje dane provode u izjedanju slatkih jela i ispijanju jakih napitaka. Nevažno je gdje ćemo provesti svoje zadnje dane. Nije ih više mnogo. Nekoliko sati, nekoliko zima? I niti jedno dijete nekoć velikih plemena, koja su ovdje živjela, i sada u malim grupama kroz zemlju lutaju, neće više preživjeti, da oplakuje grobove nekoć tako velikog naroda, koji bijaše tako snažan i pun nade, kao sada vaš. Ali zašto da tugujem nad propašću svojeg naroda? Narodi se sastoje od ljudi- ničeg više. A ljudi dolaze i odlaze kao valovi mora. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek možda jednog dana otkriti - Naš Bog je isti Bog. Vi sada možda mislite da ga posjedujete, kao što smatrate da imate pravo posjedovati nasu zemlju, ali nemožete. On je Bog čovjeka- podjednako za crvenog čovjeka kao i za bijelog. Ova zemlja mu je dragocjena. Nju povrijediti znaći njega prezirati.
I bijelici će jednog dana nestati, možda brže nego neka druga plemena. Nastavite prljati vaše postelje, i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas. Kada svi bizoni budu zaklani, Svi divlji konji pripitomljeni, Tajni kutci šume postanu teški, zbog mirisa mnogih ljudi, Pogled zrelih brežuljaka zamrljan brbljajućim žicama.... Gdje je žbunje? Nestalo je. Gdje je orao? Nestao je. I što znači reći zbogom brzom poniju i lovu: To je kraj življenja i početak borbe za preživljavanje. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim covjekom iz nekog razloga. Ali taj razlog je nama nepoznanica. Možda bismo mogli shvatiti kada bismo znali snove bijelog čovjeka, njegova nadanja, koja u dugim zimskim noćima podastrije svojoj djeci. Koje vizije u njihove predođbe utiskuje, tako da za novim jutrom čeznu. Ali mi smo divljaci, snovi bijelog čovjeka su nam skriveni. I zato što su nam skriveni, poći ćemo svojim putem. Jer iznad svega poštujemo pravo svakog čovjeka da živi onako kako on sam želi. Bez obzira koliko različit od svoje braće bio. Nije mnogo što nas povezuje. Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako pristanemo, onda samo zato da osiguramo rezervat koji ste nam obećali. Tamo ćemo možda provesti svoje zadnje dane na naš naćin.
Kada i posljednji crveni čovjek sa ove zemlje nestane, i njegovo sjećanje kao sjena oblaka nad prerijom postane, i tada će duh mojih otaca još živjeti u ovim obalama i šumama. Jer on voli ovu zemlju, kao što novorođenće voli otkucaj svoje majke. Ako vam prodamo našu zemlju, volite je kao što ju mi volimo. Brinite se kao što se mi brinemo. Zadržite sjećanje na nju, kakva je bila u trenutku kada ste je uzeli. Sa svom svojom snagom, svojim srcem, vašim duhom, održite je za vašu djecu. I volite je kao što Bog voli sve nas. Jer jedno znamo- vaš Bog i naš Bog je jedan te isti. Ova zemlja mu je sveta. Čak ni bijeli čovjek ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća. Vidjet ćemo. |