ovo je moja
bozicna jelka
nakit ne treba
poslan je s neba

snijeg

umire moje selo

prije su za nase selo govorili uz smijeh
puno krmadi i puno djece
to je stipin
svako dijete a i odrasli su imali po nadimak

krmad su se setala slobodno a na svakom
sokaku se cula vriska djece
uvijek su se djecaci i djevojcice zajedno igrali
ljeti smo morali cuvati krave, tj. mi bi se igrali
a na krave zaboravljali redovno
sjetili bi se samo kada trebamo kuci ici
da bi i krave trebale da budu negdje tu
svaki dan se zavrsavao trazenjem krava
vecinom bi ih i nalazili, a ponekada bi i isli kuci
i lagali kako smo samo za tren se okrenuli a krava nigdje
heh, i pusilo se ako se ima cigara
tj. ako bi uspjeli od oceva koju ukrasti
imalo se i za kradju specijalna metoda
odlijepis kupiju na dnu, izvuces dvije cigarete i opet zalijepis
naravno da su ocevi i matere uvijek prepoznavali kradju
po kutjama ali nisu pravili od toga neke tragedije niti je bilo galame
a ponekada smo motali i lisce u papir
e to je smrdilo
u selu je bio i jedan ivica, nadimka svetac
psova sveca pa mu dali taj nadimak
on je posebno uzivao u djecijim vragolijama
pusio je dravu bez filtera
pitao bi i nas ponekada
hocete zapalit a?
mi bi uzimali, mucili se sa dravom bez filtera
pljuvali duvan iz usta a on se smijao na sav glas
bilo mu zabavno
e to to
govorio je i smijao se
posle mene je bilo jos puno generacija djece
ljeti je krivaja bila glavno mjesto skupljanja
zimi sokak iznad zuljetovicine kuce
zulje joj je muz a ime mu je ilija
zulje je nadimak
ona je bila strazar i samo cekala da prva djeca dodju
e tada bi pustala glas i psovala sve po spisku
tjerala nas a mi smo joj se smijali i dalje se nastavljali sankati i skijati
svetac je u svoje dvoriste izlazio a tomo baja u svoje
pa bi potpaljivali zuljetovicu
ja bona vidis ti ove djecurlije danasnje, nema to nimalo vise postovanja
prema nama, govorili su joj jedan s jedne a drugi s druge strane
ona bi se jos vise zestila
a nama bi bilo jos draze se tu sankati
bilo je selo puno zivota
zuljetovica je ostarila, samo ponekada jos zagalami
svetac je davno umro
ostali su samo starci
krmad se ne smiju vise pustati
cesta je pokraj kuca
auta jure
preko stotinu kroz selo
kazu, nema znaka ogranicenja
a vole brzu voznju oni koji prolaze kroz moje selo

zivot je prevara

zivot je prevara
smije se i kaze
stari gospodin
imenom bah
sva sreca dijete
necu jos dugo
ja zudno cekam
moj zadnji dah

zivot je ringispil
onaj sto vara
dize te jer ga
veseli pad
zivot je prevara
kazem ti dijete
zivot je kazna
zivot je gad

bog postoji

u skoli su nas ucili da nema boga
jer, nema drugih bogova
osim onih
koji
su odredili
da nas tome uce
u crkvi je parok mljeo i brbljao neke price
koje nisam ni razumjela
ima boga
vjerujes pak onima u skoli
jer
oni moraju znati
a kako je moguce da ne znaju
pa mi idemo u skolu bas zato da nas oni uce
jer oni znaju
u skoli postoji prica o titu
o brastvu i jedinstvu covjeka
a sta ce takvom covjeku bog?
treba odrasti, pa pljunuti
na one
sto te lazima uce
na paroka, tita i na ucitelja
lazovi
jedno pricate a drugo zivite
i kapitalista ima boga
ali taj bog je na strani jacih
jebes ti i takvog boga
ma vi niste ni culi nikada za pravoga boga
a on postoji
kod njega se
na kraju svih ucenja
ide na zavrsni ispit

san

u podzemlju sam, stanica s-bahn
ja, moja sestra, njezin prijasnji djecko
penjemo se pokretnim stepenicama
nesto trazimo
kao nesto veoma vazno
ne znam sta ali znam da je vazno
gore negdje kao ceka na nas otac
dosli smo
i kao cekamo lift za jos sprat vise
ali to je sve ipak ispod zemlje
ja lezim u mrezi onako kao macka, a mreza je kao lift
i cekam da me odnese dalje
dok cekam posmatram ljude koji dolaze sa sprata nize
vidim nekog muskarca, tacno se sjecam lika
djeluje izgubljeno, ne snalazi se najbolje
pita ostale koji stoje tu kako stici nekuda, ne znam kuda zeli
prema njemu ide neka zena, i ostro mu kaze, ja ne idem s tobom
moras dalje bez mene
moja sestra stoji pokra mene i njezin djecko
do te zene i muskarca dolazi jos neki muskarac
nesto pricaju, svadjaju se
ja ih posmatram mirno
odjednom vidim kako onaj prvi muskarac vadi neki sprej
i prsce po nama
ja znam, taj sprej ce nas uspavati
skacem iz one mreze i drzim sestru za ruku
trcimo niz stepenice sprat nize
pitam sestru je li mi stvarno bjezimo ili sam ja vec zaspala i samo sanjam
ovaj bjeg
jer cujem neki glas ali ne s vana nego kao kada spavas pa duboko u sebi cujem
kako me doziva
stela steelaa stela a a
mislim, ja nisam stela, to nije moje ime, sto me tako zove
stelaa glas je sve strasniji, ja se plasim i u strahu se probudim

dona

mislim na donu, kada nas je vidjela kako je u krivaju skocila, pa preplivala
popela se za par sekundi uz veliki kamenjar

pa kako je sretna sa nama setala
i kako sam je ja odvela kuci, a kakvoj kuci
drzat ce je jos dok je mlada
posle ce je kamenjem tjerati
pa kad sam joj rekla dona, sad ostani ovde
a ona okrece glavicu i slusa
trudi se da razumije sta joj pricam
dona, ostani ovde, kazem joj
pa okrenem joj ledja i koracam a ona ide za mnom
ostani dona, kazem malo glasnije
ona poskoci, misli fina je ovo igra
o dona
cim ja okrenem ledja ona ide za nama
dona, prestani, galamim ja
ona mudrica mala, stane i gleda
dok ja obidjoh okolo da izadjem na put
i taman mislim dobro je ne ide vise za mnom
a gore na putu stoji dona pokraj niki, jacka i maloga, ceka me
sva vesela
mase repom, zove da se dalje igramo
oj dona dona
dodje onaj njezin gazda a ona se skupi
rep zavuce medju noge
i ostade
gleda sto mi odosmo

gdje li si sada moja dona

GOVOR POGLAVICE SEATTLE

	GOVOR POGLAVICE SEATTLE 10. Sij 2008. u 05:51 Veliki Bijeli Poglavica iz Washingtona nam šalje vijest da želi kupiti našu zemlju. Veliki Bijeli Poglavica nam takodjer šalje svoje riječi prijateljstva i dobre volje. To je jako ljubazno od njega, jer njemu naše prijateljstvo nije potrebno. Razmislit ćemo o njegovoj ponudi, jer znamo da ako ne prodamo, možda će bijeli čovjek doći sa puškama i uzeti nam našu zemlju. Kako možete kupiti ili prodati nebo, toplinu zemlje? Ta ideja nam je strana. Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, kako vi to možete od nas kupiti? Mi ćemo donijeti svoju odluku. Što Poglavica Seattle kaže, u to se Veliki Poglavica u Washingtonu može pouzdati. Tako sigurno kao što se naša bijela braća uzdaju u povratak godišnjih doba. Moje riječi su kao zvijezde, one nikada ne zalaze. Svaki dio ove zemlje je mom narodu svet. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješćana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka. Mrtvi bijeli ljudi zaboravljaju zemlju svoga rođenja kada krenu u šetnju među zvijezdama. Naši mrtvi nikada ne zaboravljaju ovu lijepu zemlju jer je ona majka crvenog čovjeka. Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji. Kad Veliki poglavica iz Washingtona šalje glas da želi kupiti našu zemlju, traži previše od nas. Veliki poglavica šalje glas da će nam sačuvati mjesto tako da ćemo mi sami moći živjeti udobno. On će nam biti otac i mi ćemo biti njegova djeca. Dali je to moguće? Bog voli vaš narod i napustio je svoju crvenu djecu. On šalje velike mašine koje pomažu bijelom čovijeku pri radu i izgradnji velikih sela. On osnažuje vaš narod iz dana u dan. Uskoro ćete preplaviti zemlju kao rijeka koja strmoglavo juri u ponor, nakon iznenadne kiše. Moj narod je kao presahnula rijeka, kojoj nema povratka. Mi smo različite rase. Naša djeca se ne igraju zajedno. Naši starci ne pričaju iste priče. Bog je vama naklonjen, a mi smo siročad. Mi ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali to neće biti tako lako. Jer ova zemlja je nama sveta. Ove šume su naša radost. Ne znam, vaš način je drugačij od našeg. Ta sjajna voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju morate se sjetiti da je to sveto i morate učiti vašu djecu da je to sveto i da svaki odraz u bistroj vodi jezera priča događaje i sjećanja moga naroda. Žubor vode glas je oca, moga oca. Rijeke su naša braća, one nam utažuju žeđ. Rijeke nose naše kanue i hrane našu djecu. Ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti i učiti vašu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu. Crveni čovjek se oduvijek povlačio pred prodiranjem bijelog čovjeka, kao jutarnja maglica u brdima pred izlaskom jutarnjeg sunca. Ali pepeo naših očeva nam je svet. Njihovi grobovi su posvećena zemlja, kao što su i ova brda, planine, ovaj dio zemlje je nama svet. Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje. On za sobom ostavlja grobove otaca i ne brine se. On otima zemlju od svoje djece i ne brine se. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rađa zaboravljeni su. Odnosi se prema majci- zemlji i prema bratu - nebu kao prema stvarima koje se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ovaca ili sjajan nakit. Njegova nezasitnost će zemlju prožderati i ostaviti iza sebe ništa doli pustoš samu. Ne znam. Naš način je drugačiji od vašeg. Izgled vaših gradova bode oči crvenog čovjeka. A možda je to zato jer je crveni čovjek divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta gdje se može čuti otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to zato jer sam divljak i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za naše uši. I što vrijedi život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem. Indijanac više voli blagi zvuk vjetra koji se poigrava površinom močvare kao i sam miris vjetra očišćen popodnevnom kišom ili namirisan borovinom. Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad. Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa cjelokupnim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I vjetar mora udahnuti svoj životni duh našoj djeci. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar koji je zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo prihvatiti vašu ponudu, postavit ću jedan uvjet. Bijeli čovjek se mora odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći. Ja sam divljak i ne razumijem neki drugi način. Vidio sam tisuće raspadajućih bizona u preriji što ih je ostavio bijeli čovjek ustrijelivši ih iz prolazećeg vlaka. Ja sam divljak i ne razumijem kako željezni konj može biti važniji nego bizon kojeg mi ubijamo samo za preživljavanje? Što je čovjek bez životinja? Ako sve životinje nestanu, čovjek će umrijeti od velike usamljenosti duha. Što god se desilo životinjama ubrzo će se dogoditi i čovjeku. Sve stvari su povezane. Što zadesi Majku Zemlju, uskoro će zadesiti njene sinove. Morate naučiti svoju djecu da je tlo pod njihovim stopama pepeo naših djedova. Da bi oni poštovali zemlju, recite vašoj djeci da je zemlja ispunjena dušama naših predaka. Učite vašu djecu kao što mi učimo svoju: Da je zemlja naša Majka. Što god snađe nju snaći će i sinove Zemlje. Kada čovjek pljuje na zemlju, pljuje na samoga sebe. Jer mi znamo: Zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji. To mi znamo. Sve stvari su povezane kao krv koja ujedinjuje obitelj. Sve stvari su povezane. Što god zadesi zemlju, snaći će i sinove zemlje. Čovjek ne tka tkivo života; on je samo jedna nit istoga. Što god činili tkanju činite sami sebi. Ne, dan i noć ne mogu živjeti zajedno. Naši mrtvi dalje žive u slatkim rijekama zemlje, vraćajući se ponovno sa tihim povratkom proljeća. I njihova je duša ta koja u vjetru uzbrkuje površinu jezera. Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ali moj narod se pita, što želi bijeli čovjek? Kako se može kupiti nebo ili toplina zemlje, ili brzinu antilope? Kako vam mi možemo prodati te stvari a vi ih kupiti? Zar možete činiti što vas je volja sa zemljom samo zato što je crveni čovijek potpisao komad papira i predao bijelom čovjeku? Ako mi ne posjedujemo svježinu zraka i bljeskanje vode, kako vi onda možete to kupiti od nas? Dali ćete moći ponovno kupiti bizona, nakon što je i posljednji ubijen? Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu zemlju. Mi znamo da ako vam ne prodamo našu zemlju da će bijeli čovjek vjerovatno doći i uzeti nam našu zemlju. Ali mi smo divljaci. Bijeli čovijek, privremeno u posjedu moći, vjeruje da je on već Bog- kojemu zemlja pripada. Kako može čovjek posjedovati svoju Majku? Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu zemlju. Dan i noć ne mogu zajedno živjeti- razmotrit ćemo vašu ponudu da se preselimo u rezervat. Živjet ćemo postrance, u miru. Nije važno gdje ćemo provesti svoje zadnje dane. Naša djeca vidjela su svoje očeve pobjeđene i ponižene. Naši ratnici bijahu posramljeni. Nakon poraza, svoje dane provode u izjedanju slatkih jela i ispijanju jakih napitaka. Nevažno je gdje ćemo provesti svoje zadnje dane. Nije ih više mnogo. Nekoliko sati, nekoliko zima? I niti jedno dijete nekoć velikih plemena, koja su ovdje živjela, i sada u malim grupama kroz zemlju lutaju, neće više preživjeti, da oplakuje grobove nekoć tako velikog naroda, koji bijaše tako snažan i pun nade, kao sada vaš. Ali zašto da tugujem nad propašću svojeg naroda? Narodi se sastoje od ljudi- ničeg više. A ljudi dolaze i odlaze kao valovi mora. Čak i bijeli čovjek, čiji Bog govori i šeta s njime kao prijatelj s prijateljem, ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća. Vidjet ćemo. Jednu stvar znamo, koju će bijeli čovjek možda jednog dana otkriti - Naš Bog je isti Bog. Vi sada možda mislite da ga posjedujete, kao što smatrate da imate pravo posjedovati nasu zemlju, ali nemožete. On je Bog čovjeka- podjednako za crvenog čovjeka kao i za bijelog. Ova zemlja mu je dragocjena. Nju povrijediti znaći njega prezirati. I bijelici će jednog dana nestati, možda brže nego neka druga plemena. Nastavite prljati vaše postelje, i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću. Ali u vašoj propasti svijetlit ćete sjajno, potpaljeni snagom Boga koji vas je donio na tu zemlju i za neku posebnu svrhu dao vam vlast nad njome kao i nad crvenim čovjekom. Sudbina je misterija za nas. Kada svi bizoni budu zaklani, Svi divlji konji pripitomljeni, Tajni kutci šume postanu teški, zbog mirisa mnogih ljudi, Pogled zrelih brežuljaka zamrljan brbljajućim žicama.... Gdje je žbunje? Nestalo je. Gdje je orao? Nestao je. I što znači reći zbogom brzom poniju i lovu: To je kraj življenja i početak borbe za preživljavanje. Bog vam je dao vlast nad životinjama, šumama i crvenim covjekom iz nekog razloga. Ali taj razlog je nama nepoznanica. Možda bismo mogli shvatiti kada bismo znali snove bijelog čovjeka, njegova nadanja, koja u dugim zimskim noćima podastrije svojoj djeci. Koje vizije u njihove predođbe utiskuje, tako da za novim jutrom čeznu. Ali mi smo divljaci, snovi bijelog čovjeka su nam skriveni. I zato što su nam skriveni, poći ćemo svojim putem. Jer iznad svega poštujemo pravo svakog čovjeka da živi onako kako on sam želi. Bez obzira koliko različit od svoje braće bio. Nije mnogo što nas povezuje. Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako pristanemo, onda samo zato da osiguramo rezervat koji ste nam obećali. Tamo ćemo možda provesti svoje zadnje dane na naš naćin. Kada i posljednji crveni čovjek sa ove zemlje nestane, i njegovo sjećanje kao sjena oblaka nad prerijom postane, i tada će duh mojih otaca još živjeti u ovim obalama i šumama. Jer on voli ovu zemlju, kao što novorođenće voli otkucaj svoje majke. Ako vam prodamo našu zemlju, volite je kao što ju mi volimo. Brinite se kao što se mi brinemo. Zadržite sjećanje na nju, kakva je bila u trenutku kada ste je uzeli. Sa svom svojom snagom, svojim srcem, vašim duhom, održite je za vašu djecu. I volite je kao što Bog voli sve nas. Jer jedno znamo- vaš Bog i naš Bog je jedan te isti. Ova zemlja mu je sveta. Čak ni bijeli čovjek ne može izbjeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća. Vidjet ćemo.

gospodja K.

jesam li ja bolesna, pita i gleda ocima punim cudjenja
dok joj ja pricam gleda sebi u krilo
pa naglim pokretom digne glavu i pita dalje
ko me je ovde doveo?
..
nocas sam galamila citavu noc na moje djecake, kaze
zasto ste galamili?
zato sto su me doveli ovde
ja hocu kuci
sjedi i suti, razmislja
nikada ja nisam mogla zamisliti da ce mi se ovo desiti
mislila sam da ce to sve drugacije biti
..
do sutra, pozdravljam je
a ides ti kuci svojoj je li?
ja, odoh ali cu sutra doci opet
ona spusti ruke na krilo i uzdise
i ja bih da idem kuci

amidja

za andia

plava ptica

nisam ja plakala
sto si
ti umrla
nego sam plakala
kako si zivjela
plava ptico

kad poslednji put
si poletila
u plavi prah
si se prelila
u beskraju
si nestala
plava ptico

san

hodam pokraj potoka i idem uzvodno
svuda okolo njega je hrpa nanosene zemlje

ustvari razne hrpe svega je nanosio
i ostavljao pokraj obale
vidim na jednom mjestu plove jos crvi
oni sto jedu leseve, i oni su u hrpi
pomislim a negdje tu je nesto mrtvo sigurno

meni se javlja osjecaj gadjenja pri pogledu na neke hrpe
neka zena je pokraj mene i prica kako je to normalno
to je kao zakon po kojem ova zemlja postoji
ja je pogledam u oci i kazem
ja znam istinu
oduvijek sam je znala
gledam je u oci i ona mene
kimne glavom i nestane

san

prolazim kroz moje selo, snijeg je svuda

ja trcim kuci strah me da ne vidim krv na snijegu

sledeca slika
na livadi sam, svijeta je toliko puno da se ne vidi pocetak
ni kraj mase
neko na bini stoji i proziva po imenima
prozva moje ime, i mnogi iz mase podigose ruke
ja vicem, ne ja sam ta, sta vam je
ali u masi ne mogu da dodjem do izrazaja, uguse moje vikanje
posto sam stajala na ivici mase, ja se odvojim od nje i vikem, ja sam
ovi sto prozivaju me primjete
prozvani kao treba da idu nekuda
krenemo i uz mene je neki muskarac, ja mu pruzam ruku
i on meni, govori mi svoje ime
i kao nas dvoje smo ekipa
on je visok, plav

ja se sjetim da sam zaboravila telefon, kazem to njemu i vec trcim nazad da ga donesem
on me doziva, ne idi, moramo na vrijeme stici tamo
ali ja ga vise ne slusam nego trcim nazad
neka tasna mi se zaplece medju noge i meni smeta
skakucem skoro samo na jednoj nozi
slabo cu ovako doci na vrijeme mislim i
skidam tasnu pa je stavim na ledja i trcim dalje

na jednom mjestu je cesta skroz nizbrdo
pokraj mene vidim djevojcica trci, ustvari klize se niz cestu
ali ja sam brza
mislim se podaleko je ovo sto se vracam
lako se vratit ali kako cu opet stici tamo odakle sam krenula nazad

pa se sjetim, stopirati cu neko auto da me poveze
i kao vec i jesam, sad neki muskarac sto je bio u autu
koraca sa mnom po nekoj livadi
vidim kako me gleda
nece ovo sad bas biti dobro
morat cu ga se nekako osloboditi
lazem mu kako ima lijepe oci i kako mi se svidja
samo da bih malo na vremenu dobila i vidjela kako cu od njega pobjeci
vidim neke kuce isred mene i trcim prema jednoj
ulazim u nju
kad sam usla u kucu vidim kako je mala
neki djecak lezi u sobi
i on kao zeli da mi pomogne

od tada se slika mjenja
vise nema muskarca tog nego neka zena me ganja
i hoce da me ubije
pravi rat i razna srestva, uglavom sam se namucila
sad kao ja sam nju nekako uspjela savladati i ona lezi na podu
i kao slaze se s tim da je otrujem
dajem joj nesto iz neke flase i ona to kao pije
unutra je kao fitilj i njega guta,
posebno odvratna scena
i taman kad sam mislila, dobro je napokon sam slobodna od te zene
ona ustaje i smije se
a prevara, mislim se
trcim po livadi i ima neke djece i ljudi ne znam bas jasno
ona kao priprema neko oruzje i kao znam s tim ce me lako ubiti
u tom momentu prolazi mali djecak pokraj mene i ja ga grabim
kao to je njezino dijete i znam da nece u mene pucati dok njega imam
vicem nekome od onih sto su meni zeljeli pomoci uzmi tu curicu tu
ona ce te stititi, jer i ona je kao njezina kcerka

sad opet se scena mjenja
idem putem nekim i opet su neki ljudi pokraj mene i neki muskarac
pije sok neki i ja ga pitam sto se to ne bi pilo cijelu godinu
zasto samo kada se ide na izlete
dodjemo do nekog mjesta, valjda je groblje
i sjedam pokraj svjeze iskopane zemlje, grob
na njemu stoji cola i ne znam sta jos
on ostavlja onaj sok i pita jel bi se mogla ona cola jos piti
a otvorena je vec bila
kazem sto da ne
i vidim ga kako pije

iva mjesecarka

sjedim na balkonu
nebo puno zvijezda
iva dodje kod mene i sjedne
malo pricamo pa sutimo
sta ti gledas u nebo jel?
pita iva
da, u nebo
bas je lijepo
puno zvijezda a i mjesec je lijep
i gledamo nas dvije
gdje bi ti voljela sada da budes?
pita iva
pa, mogla bi gore kod zvijezda, smijem se ja
ja bih na mjesec
kaze ona
vidis kako je lijep
ponijela bih peskir pa bi na njega legla
e da, to bi bas bilo lijepo

samir

dan prije cu nazad
rekoh, odoh jos jednom ocu na grob
cekam u autu na rodicu i ona hoce
dolazi neki sa kamionom, vrucina ubija
dere se kroz selo
krmad, krmad za prodaju
stade pokraj mene
mataca ide, voli piti i jesti
posto jarane
da koljem veceras
a napije se pa zenu maltretira i djecu
otvara onaj ceradu, krmad leze apaticno, vrucina
odoh ja, ne saceka rodicu
blizim se groblju, smrad lesa razara
moja niki rece, mama gore je kuja sa dva mladuncenta
nosila im ona hranu
odmah sam znala ciji les smrdi
dodjemo na grob ja i niki
malo bile i nazad
prolazimo most, dva malena leze
odemo da ih vidimo
a smrad od lesa razara
spavali maleni, jela pokraj njih, kruha i mlijeka ima
mame nema
sjedimo niki i ja, cekamo
idu neka tri djecaka
pa vide nas i malo zastanu, cekaju
a onda se upute prema nama
ja sam samir, pruza ruku
jedno 11 godina mu je
plava kosa i oci
vadi drinu iz dzepa i pita jel pusi neko
pa onda zapali sam i povuce veliki dim
uvuce u pluca
pusi valjda vec poduze

mi dolazimo da ranimo stenad,
kaze samir a ona dvojica se sageli i miluju pse
gdje im je mama pitam ga ja a odgovor vec i znam
ma ubio je jucer jedan murga
evo ako oces vidjet krv na cesti
tu, tu ju je ubio
a zasto?
ma ganjala je ovce al nije ona njih htjela ujest ba, samo hin je vracala
a on, joj odma je ubio
a vidi sad, vidi hin, mali,
nemaju mamu
tuzno je to ba
i moji su ti se roditelji rastali, to ti je mores rec isto
kaze samir
al doce sutra jedan s rezervara ´po njih
nece bit sami
a i s mamom sam ja seto ba
bila je to fina kuja

podjem a samir mase, stao na cestu,
stani ej stani
evo kuje
bacio je ovde u obalu
joj tuzno je to ba skroz
kaze samir
odneso stenad na livadu da je ne vide vaku

san

sanjam da sjedim negdje
ne sjecam se gdje i svjesna sam prisustva nekih
meni nepoznatih muskaraca
nesto diskutuju
znam kao da jedan od njih je poznat, bogat sta li
ja se okrecem i vidim da sam sjedila cijelo vrijeme u njegovom narucju
cudim se kako to nisam osjetila
on mi daje neku knjigu i kao tu su neke njegove pjesme
ja citam i mislim se pa nisu ti bas nesto dobre
ali jedna mi je ostala u sjecanju
tj, samo pocetak njezin
a ide nekako ovako

zemlja, materija
sve cvrsto je oko mene
A NEBO JE TAKO DALEKO


samo taj dio pjesme mi je ostao u sjecanju
ono ostalo sto sam citala nisam bas razumjela

i tako

kad banda ide kod ljekara

e ovako
cim vide kucu, koce:)
necemo tamoooo
al ok nekako ipak udju
jack je manji od maloga za pola
al mali se krije iza njega
dzeriju je mali i otac i mama
njegov idol
pa on bi u maloga usao da kako moze
znaci, jadan jack
prvi na redu
kontrolisanje, vakcina
i cak pusti da mu se skine kamenac za zubiju
al sto je strasno, dok je jack na slotu, mali ne zna sta
bi sa sobom
pa bi iza dzerija da se sakrije
a dzeri vise ne konta nista
mama, tata, mali se krije iza njega
pa nekako uspije mali da i dzeri prije njega na redu bude
dzeri stidan kod ljekara
vidi mu se po gestici
bas se srami mace malo:)
al vakcina nije strasna tako
ne kuka
e
sad mali
nema vise vrdanja
na sto
uuu ne da se mali ni pipnuti
gleda u jacka ko u boga
pomagaj!
nekako dobije vakcinu ali zube da mu dira nema sanse
sve u svemu, ne volimo bas ljekare
al sto se mora mora se:)

tanka li je ta nit

meni je bilo 12 godina a njemu 13
napisao mi je ljubavno pisamce, puno finih rijeci
i poslao po rodici
procitam, i uvrijede me njegove napisane rijeci
cak me i naljute
pa u toj ljutnji mu napisem ruzne rijeci
na drugoj strani njegovog pisma i posaljem po
istoj rodici da mu vrati
i za mene je tu bio kraj
nisam vise mislila na pismo njegovo niti
na odgovor koji sam mu poslala
tek dan posle, izlazim na pauzu
puno djece, svi se guramo
hocemo svi sto prije kroz vrata, na slobodu u dvoriste
tek u onoj guzvi osjeti kako me neko po obrazu svom
snagom puce sakom
ne kontam sta je
gledam i vidim njega, oci mu pune mrznje
nesto je prosiktao i otisao

san

sanjam neku kucu opet i ja je kao cistim
svega u njoj ima i ja to bacam
sad kao izasla sam iz te kuce i idem cestom nekom
pogledam moju ruku i vidim ispod koze na par mjesta
kako nesto hoda
neka zena pokraj mene ide i kaze to su crvi
neko ti je zelio nastetiti
ja panicno izvlacim te crve, koji nisu crvi vise
nego su narasli i sada su kao gliste dugacke
cijelo vrijeme vristim od gadjenja prema tim bicima
i panicno ih dalje vadim
zena pokraj mene me umiruje i kaze
ima medikament, djeluje jako brzo
ne brini
i valjda kao ja sam ga vec uzela
ona mi kaze, ne brini, izlijecena si sada
tu sam se na srecu probudila
pa zaspim opet nekako i nastavim sanjati
prvo sam kao u nekoj sobi´
imam laptop na krilu
a soba je puna ljudi
glasno pricaju a ja se trudim da cujem
nesto sa moga laptopa
neko mi pruza slusalice i ja ih stavljam u usi
tu se slika promijeni
i sada vidim sobu veliku ali ne na laptopu
nego, jednostavno gledam soba i u njoj je puno mesara
zurno bacaju zaklane svinje sa stola na sto
kace ih na zid
neke su jos zive, mesari se smiju, svinje vriste
ja pokusavam da smanjim ton, necu da cujem sve to
ali ne ide
sledeca slika, puno krava lezi, svaka u svome boksu
iznad svake po jedan mesar
one mirno leze, pune povjerenja
a ja znam sta ce im raditi
i sada vidim imaju svi motorne pile u rukama
i pocinju da ih sjeku onako zive
ja pokusavam da ugasim laptop, da ne cujem
jedan bolni urlik sam cula i probudila se na srecu

fudbal

eto zavrsise se i utakmice

fudbal me sjeca na djetinjstvo
kada nismo ni tv imali nego preko radija
prenos utakmica slusali

moj tata, amidja.. a bilo nas je
zajedno smo navijali za
surjaka, oblaka, dzajica..
ne sjecam se bas vise ko sve
ali ta su mi imena ostala u sjecanju
to su bila vremena, tada je fudbal
neku fascinaciju u sebi imao
sada, samo kao sjena ostalo

nego, ja i ostala djeca iz moga sela
smo imali na par livada fudbalska igralista
na jelicku, jakovicama i u chestama
ponekada smo imali loptu a ako ne
pravili smo sebi krpenjacu
he, moglo se cak i sa tim igrati

neki sofer autobusa je vidio
dok je vozio pokraj chesta
kako se mi igramo sa napravljenom loptom
valjda mu bilo zao, pa nam je kupio loptu

eee koja je to sreca bila za nas
ali...
imali smo jednoga jozu, taj je bio strasno zivcan
i tvrdoglav
nesto mu nije odgovaralo u igri, sad vise se ne sjecam sta
galamio i svadjao se
pa mu nisu dali vise da se igra
a on je uzeo loptu i nozem je isjekao
a nismo je imali tek par dana, tuge ti ;)
uglavnom, fudbal je bio nasa omiljena igra
ja sam bila golman

i eto, nesto bas mislim, ovaj fudbal sada sto se igra, nije to vise to
sada su tako istrenirani (programirani)
svako ima svoj sistem
pa su kao roboti
sve ide dobro, dok im programirani sistem
pali kod kontra tima
inace, nisu u stanju ista da mjenjaju
nego, uporno i dalje samo onako kako su naucili

roboti, sta li

vuk

pricali su
i pricaju
krvolocan
opak zao
po imenu
zvani vuk

pricali su
jadna baka
crvenkapa

i sumar im
s makazama
posta heroj
ljudske rase

vadi baku
crvenkapu

koj krvolocniji
neka zna se!

smrc:(

eto navijali, navijali i nista:((
odlucili smo se da necemo vise gledati fudbal :)

ljudska posla

gledam jucer ovde na tv-u
otisla dunja rajter da pomaze zivotinjama
u hrvatsku
u benkovcu je kao cekaju, pripremili se
ocistili
a zaboravili ljudi jednu "malenkost"
sunce upeklo, nigdje hlada
psi jezike do zemlje
nema vode nigdje
jedan vucjak pade
pitaju gdje je voda
odgovor je bio: NEMAJU KORITA, ONA STO IMAJU SU ZAHRDJALA !
cekaju da nova dodju
bogtejebo!
i naravno posto su drugi tu bili da ih snimaju, snadjose se
donesose vode
posuse psa i dadose mu da pije
on onako ne moze da ustane, lezeci jadan grabi za kapi vode
pa sto ste ih zatvorili bagro jedna kada im niti
vode ne mozete dati

ima li gdje boga pa da i to vidi

http://www.youtube.com/watch?v=3h0o_irhzxs

evo i mi navijamo:)

san

u velikoj kuci sam, koja je moja
puna je cvijeca i to je san koji se cesto ponavlja
to sa kucom i cvijecem
ja dugo nisam bila u toj mojoj kuci i cudim se kako je napredno cvijece
zeleni se, odraslo visoko, vece od mene kada stojim pokraj njega
ja idem od jednog do drugog i radujem se kako je naraslo
dodjem do jednog, na njemu su razni cvjetovi, svi neobicni
prostorija je ogromna i ne vidi se gdje joj je kraj

sad slika se malo mjenja
sjedim negdje kao u sredini sobe, za drvenim stolom
ustanem i mjenjam polozaj klupe, a klupa je drvo
onako jos u svom prvobitnom obliku
ali tako izraslo da se na njemu moze fino sjediti
za stolom gdje sjedim je i neki muskarac do mene
pijemo kafu
meni se prospe kafa po ruci i ja cistim
pogledam ispred sebe i vidim puno ljudi, muskaraca i zena
plesu, svi prave iste pokrete
ja ih posmatram i mislim, kako je to cudan ples
onaj muskarac mene pita hocu li i ja plesati
kazem, ne
ja tako ne bih nikada plesala
ja plesem sasvim drugacije
ostanem sama u svojoj kuci i ulazim u razne prostorije
sve su lijepe i ja ih kao znam, a nisam dugo u njima bila

mirise zivot s polja
drvece, trava, cvijece
veselo pjevaju ptice
srecno zaba krekrece
mirise ruza crvena
njezino opet je vrijeme
jorgovan sto skoro
procvate, eno
lagano vene

san

u nekoj polutamnoj prostoriji
na stolu lezim ja a oko mene u bijelom
tri ljekara su
otvorili su mi stomak i nesto tu rade
a ja sam jos jedna koja stoji
u mracnom dijelu sobe, u cosku
ona trojica se okrecu prema meni koja stojim, koliko da
izvadimo ?
ja im dajem upustva
kazem, nemojte sve
neka ostane barem polovina

u lijepom starom gradu visegradu..
pjevali smo te pjesme uz vatru nalozenu
i ako je nesto para i flasu vina
svaku noc se sjedilo i pjevalo
i bilo je lijepo
imala sam druga ne znam jel ga imam vise
prepricavao mi je filmove koje je gledao u kinu
a ja sam njemu pjevala
najcesce je zelio da mu pjevam onu o starom ciganu
cerge
volio je balasevica a posebno
pricu o vasi ladackom
i nju sam mu pjevala
smijali smo se ja i on po citavu noc, sve nam je bilo smjesno
bilo se sretno

i tako bilo pa proslo

e moja lidija

da si znala
sta je na kraju
tvog puta
sta li bi o bogu
mislila ti

granice dobra i zla
svako sebi sam odredjuje
hitler je imao svoje
napoleon svoje
hrvati svoje
srbi svoje
muslimani svoje
kristi svoje
koliko se ljudi groze npr. hitlerove granice
toliko svoje brane

ubijati i muciti zivotinje
je sasvim normalno za mnoge

zanimljivo kako je covjek
sposoban za pretjerano zaljenje necega
sto je po njemu vrijedno
i kako je bezosjecajan
prema onima
koji po njemu
njegovih osjecaja
nisu vrijedni

san

sanjam kako je macka kao mama od
e sad, ponekada je ono stvorenje
svo je vise mrtvo nego zivo bilo
izgledalo kao malo ptice, koje se tek izleglo
pa se sledeci momenat slika mijenja i mis je mali
tek rodjeni
uglavnom, kao macka je mama od tog stvorenja
a ono je palo na zemlju
i kao ona treba da ga podigne i kroz prozor u zgradu neku unese
niz prozor je neko bijelo platno i kao to je njoj pomoc da se uskoci
ona ga uzima u usta, ono ispadne, pa ga opet uzima
i napokon kada ga ima, pokusa da uskoci i da ga unese

doskoci nekada skoro do cilja ali joj mladunce padne iz usta
i tako par puta
ja sam kao posmatrac i mislim se mogla bih ja njoj pomoci
ali nekako kao zid je izmedju nas i ja samo stojim i strahujem
kako li ce se to na kraju zavrsiti
nekada bi to mladunce padalo na zemlju
i ja bih mislila, sad je mrtvo
pa bi ga ona opet uzimala u usta i uskakala se

na kraju sna palo je u neki cvijet, medju listove
a listovi i cvjetovi su bili okruzeni pcelama
mislim, sad nema vise sanse da ga uzme
ona oko cvijeta obilazi i pokusava
ali ne ide
odjednom pocinje cvijet da gori

tu sam se i probudila

kavez

vozim se danas na posao biciklom
i prolazim pokraj nekih kaveza
i malo zemlje ogradjeno zicom
u njima su golubovi i kokosi neke mini sorte
imaju svi prstenove na nogama
jedan horoz je nekako uspjeo da izadje vani
i jadan sav u panici pokusava kroz zicu da se vrati
medju svoje
tamo gdje je navikao
jeste da tamo slobode nema
kavezi su to i ograde

ali iza ograde je jos gore
izasao je u svijet koji je za njega opasan
auta, ptice grabljivice
a i izgubljenost, samoca

stala sam i pokusala ga dozvati
da mu pomognem
ali on me se naravno plasio
nisam mogla duze ostati, morala sam ici
ne znam je li uspjeo uci nazad u svoj kavez

san

sanjam da iskasljavam krv
i kao znam iz srca je
i kao znam uskoro cu umrijeti

covjek se uci dok je ziv i umre kao budala

dobro je

opet sam nesto naucila
ne zakivaj covjeka u zvijezde nikada
jer medju zvijezdama za njega mjesta nema