prva lektira

prvi razred ili drugi ne sjecam se tacno

ali se knjige sjecam veoma dobro, tj. njezinih korica i crvene boje na unutrasnjoj strani
kada mi je uciteljica dala knjigu, sva sam bila presretna, buljila sam u knjigu kao u boga

to je bila prva lektira koju smo mogli ponijeti kuci i citati
ja moju knjigu nisam ispustala iz ruku
nosala sam je ponosna svuda sa sobom i pokazivala svima
i desilo se

pala mi je i korice su se malo odlijepile od unutrasnjih listova
odmah mi je pred oci dosla slika uciteljice i njezine prijetnje ako knjigu ostetimo, morat cemo je i platiti
kako li cu je platiti, mislila sam se, kada nemam para

meni se citala druga knjiga ali ovu nisam smjela vratiti
nisam po noci mogla spavati
mislila sam na odlijepljene korice
na uciteljicu i njezinu reakciju kada joj je pokazem

mama je zapijelila knjigu providnom, ljepljivom trakom i bas je fino izgledala

kako god, dosao je dan kada sam je morala vratiti, sva sam pretrnula bila od straha sta ce uciteljica reci kada vidi da je knjiga ostecena
ona ju je uzela i nije ni pogledala

san

sanjam da mi iz prstiju stopala nicu palme
i sjecam se kao ja sam ih tu posadila
na svakom prstu je niknuo novi isti takav kao i stari, on je kao korijen od palme i na vrhu onda zeleni listovi
padne mi na um da to nece biti dobro ako nastave rasti, jer kako ce mi onda stopala izgledati
uzmem makaze i pocnem iz sjeci
nema bola, kao nokat kada sjeces
poprilicno lako su se dali odstraniti
sve do jednog prsta
njega kada sam posjekla, pocela je da tece krv, veoma brzo i u velikoj kolicini
u tom momentu mi pocne i na nos da tece krv i ja padam u neku stolicu, pocinje da se mraci
osjecam kako curi u mlazu
neko od mojih u panici prica da moram ici odmah ljekaru a ja sva sretna mu pricam
ej nasla sam metodu kako zamjeniti djelove tijela
posadi samo neko bilje na njega i ono raste

ljubav

ljubav se mjeri materijalnim dobrima medju ljudima
tako je u ocevoj familiji uvijek bilo
amidja je uvijek imao vise novca, imao bolje placen posao i laksi nego moj otac

otac je dobio od djeda staru kucu, a novu koju su napravili svi zajedno, dobio je amidja i jedan dio te kuce, dobila je tetka koja se vratila od svoga muza sa malim djetetom
jedna je bila udana u vares, znam da je i ona uvijek vise "voljela" amidju nego moga oca

treca, najmladja je stanovala kod amidje i naravno dobro joj je islo uz njega
moda se pratila uveliko, imalo se dovoljno novca jer i ona je "voljela" amidju "mnogo"

moj otac nikada nije kukao niti se bunio, isao je kod njih svaki dan na kafu, kuce su u jednom dvoristu
sjecam se s kojim postovanjem su pricale o amidji a moga oca su gledale poprijeko ponekada
ona najmladja tetka se davno udala, ali i dalje je amidja bio njezin favorit u "ljubavi"

mi smo porasle, otac je imao vise novca nego amidja, nova kuca se napravila
imalo se
pocele i tetkine ljubavi da se mjenjaju

kada je otac umro, najmladja tetka taj dan je bila puna zalosti

skoro nekada na grobu moga oca, veli ta tetka :
ana je rekla ( to je ona druga tetka, sto je uvijek mome ocu sipala malu casicu sljive a amidji veliku, a sa amidjom je bila u svadji radi onoga dijela kuce tih dana) ona hoce pokraj njezinog Ive, moga oca, da je sahrane

padat ce snijeg

padat ce snijeg
i mraz ce skice
opet da pravi
crtat ce likove
u zoru rano
na usnuloj
pospanoj
zelenoj travi
padat ce snijeg
pahuljice ce lagano
po beskraju
da se viju
dlan cu im pruziti
na njemu ce one
svoje tajne
s neba poslane
da kriju

andja

pojma nemam sto o njoj pisem
sjecam je se od djetinjstva, uvijek je sa konjom hodala
ili su nosili drva ili pjesak
uglavnom, po citav dan su radili njih dvoje, konj i andja
mala zenica, nikada nije pricala, niti je pozdravljala koga
prolazila je pokraj ljudi kao da ih i nema
cesto je zvizdukala
po selu se inace puno pricalo, tracalo o svakome
ali o njoj se cak ni tracalo nije


covjek joj je bio blasko, nije imao jednu ruku i on je bio jako slican njoj
stanovali su na pocetku sela ( a to bi mogao biti i kraj )

ne sjecam se zasto je ostao bez jedne ruke , cini mi se u svadji radi zemlje sa bracom
ali nisam bas sigurna

posle nekada kada je bila poprilicno stara, kazu, da je cesto pricala da ce se ubiti
izgleda da to nikoga nije zanimalo puno
a nije slagala, nekada rano u zoru otisla je na krivaju i bacila se u vodu
plivati nije znala niti je imala namjeru da pliva
nasli su je nekada u danu mrtvu
andja, zena koje kao da nije ni bilo
a jeste, vidim je i sada kako hoda za konjem i zvizduce

volim jesenjina

PJESMA O KERUŠI

Jutros rano gdje strn šumi, lupka,
gdje se bjeli trska u guguti,
sedmero je oštenila kucka,
sedmero je oštenila žuti'.

Do u sumrak grlila ih nježno
i lizala niz dlaku što rudi,
i slivo se mlak sok neizbježno,
iz tih toplih materinskih grudi.

A uvece, kad živina juri,
da zauzme motke, il' prut jak,
izišo je tad domacin tmurni,
i svu štenad potrpo u džak.

A ona je za tragom trcala,
stizala ga, kao kad uhode...
I dugo je, dugo je drhtala
nezamrzla površina vode.

Pri povratku, vukuc se po tmini,
i ližuci znoj s bedara lijenih,
mjesec joj se nad izbom ucini,
kao jedno od kucica njenih.

Zurila je u svod plavi, glatki,
zavijala bolno za svojima,
a mjesec se kotrljao tanki,
i skrio se za hum u poljima.

Nijemo, ko od milosti il' srece,
kad joj bace kamicak niz brijeg,
pale su i njene oci psece,
kao zlatni sjaj zvijezda u snijeg.

sergej jesenjin