Montag, 2. Juni 2008

san

u velikoj kuci sam, koja je moja
puna je cvijeca i to je san koji se cesto ponavlja
to sa kucom i cvijecem
ja dugo nisam bila u toj mojoj kuci i cudim se kako je napredno cvijece
zeleni se, odraslo visoko, vece od mene kada stojim pokraj njega
ja idem od jednog do drugog i radujem se kako je naraslo
dodjem do jednog, na njemu su razni cvjetovi, svi neobicni
prostorija je ogromna i ne vidi se gdje joj je kraj

sad slika se malo mjenja
sjedim negdje kao u sredini sobe, za drvenim stolom
ustanem i mjenjam polozaj klupe, a klupa je drvo
onako jos u svom prvobitnom obliku
ali tako izraslo da se na njemu moze fino sjediti
za stolom gdje sjedim je i neki muskarac do mene
pijemo kafu
meni se prospe kafa po ruci i ja cistim
pogledam ispred sebe i vidim puno ljudi, muskaraca i zena
plesu, svi prave iste pokrete
ja ih posmatram i mislim, kako je to cudan ples
onaj muskarac mene pita hocu li i ja plesati
kazem, ne
ja tako ne bih nikada plesala
ja plesem sasvim drugacije
ostanem sama u svojoj kuci i ulazim u razne prostorije
sve su lijepe i ja ih kao znam, a nisam dugo u njima bila

1 Kommentar:

Anonym hat gesagt…

Tuzan san, autobiografski pokaz realnosti i proslosti u svim oblicima,isto kao kad se nadjes odjedanput usred noci na podijumu u nepoznatom mjestu, usred nepoznatih ljudi,gledas njih i cujes muziku koja tebe otvara u svim dimenzijama....ali tako je teska ona za nase uho, sto djeluje da se i tvoje tijelo tesko okrece jer ono samo slijedi ritam i pravila njene igre....kao tamni oblak legne ona preko tebe i isturi sav svoj sadrzaj i prekine tuznu igru i usamljeni tanc po podijumu....ipak,nostalgija zna da ubije covjeka, da mu uzme i zarobi dushu, da mu vrati sjecanja, da te napuni tezinom,da te poplavi dahom proslosti, ali nostalgija zna i da te vrati pravim vrijednostima, da ti navije sat i probudi covjeka u tebi,da ti dekoltira oci i pogled i da shvatis koliko zapravo volis proslost i ljudi koji su deo te proslosti.........