jesenjin
* * *
Tugujem... Tegobno breme
U srcu od jeda i leda.
Dosadno glasa se vreme
Sto mi ni predaha ne da.
Legnem, a cemerne misli
Drze me, mozak mi stisli
Zvuci, u glavi se vrti.
O, sta cu? Dusu ce strti
Zivot, da jadna mi klone.
Niotkud utehe zrak.
Dah mi se gasi i tone
U tu divljinu, u mrak.
Sudbino, zasto nas snadje?
Zivot je gorak i siv.
Gde glava spokoj da nade?
Tesko je biti ziv.
jesenjin
2 Kommentare:
Veoma dirljivo....u njegovom stilu.
Nenadmasiv je. :D
Zasto da zivotu zahvalim,
kome da se za novi obratim,
umire onaj kome novi zivot treba,
rodili ljudi prirodu i zivot novi,
a mene pustili da unistim zivot i prirodu svoju
necu da se zivotu zahvalim,
kad imam kome da se obratim,
tu su ljudi i za taj novi da se pobrinu!
Kommentar veröffentlichen