kada je moj fredi umro sanjala sam ga cesto
san :
idem cestom i pokraj nje vidim puno macaka
sve su veoma cudne, bolesne ili ne znam sta im je
vidim i moga fredija medju njima, poletim prema njemu i zovem ga
fredi ajde idemo kuci
fredi nista, samo stoji i gleda me
fredi idemo kuci, zovem ga
on nista
odem do njega i uzmem ga u narucje
cudan osjecaj dok sam ga drzala
nosim ga jedan dio puta a on pokusava da izadje mi iz narucja
ja ga pustim na zemlju a on se okrene i ode opet tamo gdje sam ga nasla i legne
....
cesto sam ga tako sanjala, ja ga zovem a on nece da dodje, samo me gleda
a ovo je zadnji san o njemu
velika zgrada
negdje jako visoko sam na nekom dalekom spratu
idem od vrata do vrata i trazim ko ce da se brine o mome frediju
kao ja moram ici negdje a on ne moze sa mnom, zasto ne moze ne znam ali tako je
otvaram jedna po jedna vrata
ne svidjaju mi se sobe i trazim dalje
skoro pocinjem plakati sto ne mogu da nadjem nikoga a kao vrijeme je da ja odem
ja ne zelim da ga ostavim samoga
i otvaram zadnja vrata
tu iza vrata je stara zena
fredi ode kod nje kao da je pozna
ona se smjeska i kaze meni
sve je u redu, ja cu se o njemu brinuti
1 Kommentar:
Opet ti je san vratio ili potsjetio te na onu tvoju najiskreniju i bezuvjetnu ljubav koju zeli svako bar jedan put u svom zivotu da dozivi....da sazna kako je osjecaj da pobedis smrt,zagubu,poraz preko stalnog i hronicnog sjecanja na trenutke koji su nama zivot znacili da bi sada tim sjecanjima opet vratili zivot....evo sada sam se i ja necega sjetio... ljudi u slobodnom vremenu u mom opkruzenju znali su popricati o plemenitoscu isto kao sto ja nisam nikad njih mogao razumijeti za znacaj i definicije te reci....cesto sam listao knjige i trazio pravi naslov , znacaj ili njeno poteklo ali nijedna me nije tako zadovoljila ili bar ne toliko duboko da natjera mene da razmislim i sebi postavim pitanje "tko sam ja ustvari"...i odjedanput netko je stavio rampu na tu moju radoznalost i natjerao me da naucim sta je plemenitost.....fredi je vec odavno nasao mjesto u tom tvom svijetu i uziva u tvojim cistim,prirodnim i ljudskim osjecajima i sjecanjima,on vec odavno nema potrebe da luta trazeci svoj identitet..nekada davno si ti njemu dala ime, smislu, potrebu,motiv, srecu, ljubav i razlog da zivi.......sada mu dajes , poklanjas i dijelis s nama svoje najskupocenije nesto.....sjecanja.... Najteze je svoja sjecanja i osjecaja podijeliti...oni otkrivaju,znaju zaboljeti,znaju i da nam spuste ljudski gard,da nas rastuze,rasplaku,da nam pomognu da prepoznamo prave ljude,natjerati nas da ruku i srce vise koristimo za upoznavanje,da nam daju motive da polomljeni dijelovi naseg tijela opet vratimo u cijelinu, da nas sogole totalno i da nas ucine manje surovim...........nitko dragi moji ne zeli da bude sam na ovom svijetu cak i reci teze vise kad su iz samoce izasli...a tek sjecanja.....tek sada shvatam sta znaci da takva sjecanja podijelimo i zrtvujemo zajedno sa ostalima ....tek sada shvatam sta u biti znaci PLEMENITOST.....a znam da sada i sjecanja imaju svoju pridruzbu..nisu sami..ostavimo ih sada da oni putuju s nama i sa besmrtnoscu koju smo mi njima poklonili......evo zaklinjem se na besmrtnost tvojih,mojih,nasih,ljudskih sjecanja......
Kommentar veröffentlichen